Malograđanstvo kao društvena bolest

Objavljeno:

Piše:

Kategorija:

Iako se često koristi, mnogi ne znaju tačno šta termin malograđanstvo zaista predstavlja. Mnogi su skloni ovaj izraz pripisati novopridošlima sa sela u grad, koji se ne znaju ponašati ”građanski”. Oni što bacaju smeće sa balkona, opuške po trotoaru, parkiraju na travnjaku, puštaju glasno muziku u stanu, itd. Drugi će opet malograđanima nazvati one koji su snobovi i skorojevići, koji žive iznad svojih mogućnosti, koji ulaze u više društvo, dolaze na kulturne manifestacije (operu, izložbu), iako se tamo smrtno dosađuju i nemaju blage veze o čemu se radi. Malograđanstvo je ustvari karakterna osobina osoba koje žive u manjem gradu, gdje svi poznaju jedni druge, i gdje postoji utakmica u tome čije će šta biti bolje.

Zabadanje nosa u način života drugih je jedna od glavnih osobina malograđanina. Sakrivanje loših stvari u vlastitoj familiji, a raskopavanje i otkrivanje po tuđoj, je jedna od značajnih osobina malograđanina. Tu spada i život po strogo utvrđenim pravilima, kao i strah od toga da ”ne pukne bruka” u familiji. Ogovaranje, izazivanje zavisti, ili zavist prema drugima, omalovažavanje drugih, ili naprotiv pretjerano uzdizanje drugih, dodvoravanje, ulizivanje ili uobraženost… sve su to osobine malograđanina. Pretjeranost u oblačenju i uređivanju, izazivanje spoljnog utiska ljepote i bogatstva, su takođe jedna od osobina malograđanke. Ovo je prije svega osobina žena koje se nadmeću sa konkurentkinjama u tome ko će ljepše izgledati, čiji će muž biti na boljem položaju, čiji će auto biti skuplji, čije će dijete završiti bolje škole, ko će otići na dalje putovanje. Iz te nevidljive borbe razviće se niz individualnih kolektivnih, uglavnom loših osobina ljudi.prvi na guglu

Društvo je danas inficirano malograđanštinom. Kao što skoro sve osobe dobiju zaraznu žuticu kad piju vodu iz jednog zagađenog bunara, tako je i malograđanština u gradovima u bivšoj Jugi prisutna u ogromnom procentu stanovništva. Ona se više i ne prepoznaje kao loša društvena osobina, jer su u našim gradovima i gradićima postale rijetke osobe bez osobina malograđanstva, i na njih se često ukazuje kao na čudake. Malograđanstvo je u uskoj vezi sa snobizmom, sa skorojevićima. Sve ove osobine su već odavno prepoznate u gradovima, još stare Jugoslavije (one predkomunističke), pa su bile predmet veoma poznatih književnih dijela, Krleže (“Na rubu pameti”), Nušića (niz komedija kao što su “Gospođa ministarka, “Ožalošćena porodica”, Jovana Sterije Popovića (“Pokondirena tikva”), itd. Danas je, u skladu sa savremenom tehnikom, malograđanština zavladala i na internetu, a “Facebook” je izvanredan medij za njegovanje i širenje malograđanštine.

U nekoliko nastavaka ću pokušati razraditi najvažnije osobine malograđanina. Postoje osobe koje sve svoje aktivnosti podrede samo tome šta će drugi reći i misliti o njima. Cijeli život provedu robujući određenim klišeima i pravilima. Iz kuće i familije mogu na vidjelo izaći samo lijepe stvari, stvari kojima će se drugi diviti i na kojima će zavidjeti. Cjelokupno ponašanje, oblačenje, izlasci, putovanja… sve se na kraju svodi na to da kod drugih proizvede efekat kako sve štima, kako je sve super, i da drugi pozavide na tome. Kakvo će biti osjećanje ličnog zadovoljstva, sreće, ispunjenosti nečim urađenim za lično i opšte dobro, osjećanjem nečeg novonaučenog, nekog novog korisnog prijateljstva i iskustva…to uopšte nije bitno.

Rijetki su oni koje ne interesuje tuđe mišljenje o njima, koji vode svoj život, i uređuju ga u skladu sa svojim karakterom i temperamentom, naravno pri tome ne oštećujući druge. Iz porodice ne treba da cure vijesti o bolesti, hendikepiranosti, novčanim problemima, problemima sa odgojem djece, o autu koji se stalno kvari, o propalom ispitu… a kamoli o fizičkim i mentalnim maltretiranjima djece, a bogami ponekad i roditelja, pa i o incestu (koji je mnogo češći nego što se misli).

Tako ljudi žive u dva svijeta, jednome za javnost, i jednome za ličnu i porodičnu upotrebu. Tek kad dara prevrši mjeru, i kad situacija dođe do tačke ključanja, dođe do eksplozije, koja se pokazuje raspadom familije, oduzimanjem djece, razvodom, finansijskim bankrotom, itd. Nije ni to tako strašno, da se može sakriti od javnosti. Najstrašnije je da je “pukla bruka”!

spektrum kooperativa
Spektrum kooperativa – programerska, marketinška i SEO firma.

Uostalom ista je situacija i u našim banana državicama na Balkanu. Dugo se krije stvarno stanje u društvu i ekonomiji, zataškavaju se afere i poslovni bankroti, sve dok ne dođe do grla, a onda dolaze novi, skidaju one stare, hapse one bivše (ako nisu pobjegli), i predstava se nastavlja dalje, samo su glumci drugi.

U Holandiji me iznenadilo da ljudi otvoreno pričaju o svojim slabostima, o neuspjesima njihove djece, o bolestima i hendikepima, kao o nečem što ide sa životom i što je nešto najnormalnije. Takođe se i situacija u zemlji u medijima prikazuje uglavnom realnom (ne mogu reći da i tu nema uticaja vlasti, i prebojavanja stvarnosti), ali je ta slika mnogo bliža stvarnoj realnosti nego što se prikazuje u našim bivšim soc. republikama.

Facebook je odlična slika naših dvostrukih života. Naši “prijatelji”, i mi sami, iznosimo na vidjelo naš čist veš, naše stanove i automobile, uspjehe nas i naše djece (njihove magistrature, doktorate), nasmijana lica sa dalekih putovanja, sa mora, sa skijanja… Naši prijatelji se dive našoj odjeći, dive se kako dobro izgledamo, kako se nismo ništa promjenili, kako su nam slatka djeca i unuci. Oni isto to očekuju od nas, inače postoji opasnost da nas “zbog neaktivnosti” uklone sa liste prijatelja. Usluga za uslugu, jedno od pravila malograđanskog ponašanja. Tako varamo jedni druge i živimo u svijetu iluzija. Ali valjda tako treba, cijeli je život i inače iluzija.

Kad vam malograđanin želi da saopšti neku malo osjetljivu stvar, neku primjedbu na vaše ponašanje, neku zamjerku, to vam neće reći direktno, nego zaobilazno. Obično koristi neko treće lice, neki primjer, koji treba da vas navede na to šta je pisac htio da kaže. Ako vam se ne svidi poruka, nemate pravo da se ljutite, jer nije izrečena vama, nego nekom drugom. Naprimjer ako vam neko od prijatelja hoće da kaže kako mu niste izašli u susret, navešće primjer nekog drugog prijatelja, koji se u istoj ili sličnoj situaciji našao veoma korisnim i aktivnim. Naprimjer kod zapošljavanja njegovog djeteta. Ispadne da vi niste htjeli prstom maknuti, iako ste mogli. Ako vam domaćini, kojima ste prilikom putovanja na njihov poziv svratili usput na konak, žele saopštiti da je njima ipak naporno primati vas na konak, i da idući put niste poželjni, reći će vam na polasku : “Svratite nam opet, pa makar samo na kafu!” Kad vas susretnu i pozovu da im dođete, (“zašto vas nema?”), nikad ne kažu: “Hajde dođite taj i taj dan, drago bi nam bilo, nismo se dugo vidjeli!”, nego vas zovnu nako uopšteno, a oni će se već znati izvući, ako se sami najavite.

Iskreni odnosi među prijateljima podrazumjevaju da barem ponekad mislimo na njih, i pitamo se kako su i šta su. To znači da prijatelje trebamo ponekad pozvati, pokazati interes za njih i za njihovo zdravlje i njihovu opštu situaciju. U praksi međutim se ljudi sve više udaljuju jedni od drugih, a prijatelji im (pa i rodbina) na um padaju samo kad im trebaju. Pri tome se često zaboravljaju i moment žalosti i radosti, koji traže da se žalost i radost podjele sa prijateljem. Na žalost se još nekako i stigne, a preko nečije radosti (rođenje, diploma, kupovina kuće, itd) se često pređe, pravdajući se nedostatkom vremena, opterećenošću, itd.

Često nas i svjesna, polusvjesna ili nesvjesna zavist prema nečijem uspjehu spriječi da mu se javimo i da izrazimo iskrenu ili bar neiskrenu radost zbog nečije sreće i uspjeha. Zato se, međutim, bez pardona, sjetimo prijatelja, kad nam treba medicinski ili pravni savjet, kad nam treba neka veza, ili neko obavještenje, jer smo se sjetili da je dotični prolazio kroz ista, često veoma teška događanja (kada ga nismo pitali kako on to predeverava). Prije par dana žali mi se prijatelj, koji inače zna da uradi svakakve majstorije po kući, kako ga zove neki poznanik da mu uradi neki posao u kući. Nije se javljao dvije godine, ni kada mu je umro roditelj nije izjavio saučešće, a sada ga je se naprasno sjetio.

Nemojte se previše radovati poklonu malograđanina. On će ponekad biti mnogo vrijedniji nego što to bliskost vaših relacija zaslužuje, a ponekad i mnogo vrijedniji nego što su finansijske mogućnosti poklonitelja. Nakon nekog vremena odgonetnućete zašto je to urađeno. Od vas će se tražiti neka protivusluga, ili ćete doći u priliku da morate vratiti poklon istom mjerom. Malograđanin ne radi ništa bez interesa. Često su njegove namjere skrivene i odgonetnu se tek poslije nekog vremena.

Malograđanin vam međutim neće ostati ni dužan. Ako ga počastite određenim jelom, određenom vrstom piva ili vina, i kolačima iz neke specijalne radnje, očekujte da ćete tačno takvo posluženje imati i kad vratite posjetu, uključujući i kolače iz one iste skupe slastičarne. Malograđanin ništa ne zaboravlja sve pamti. Kupiti kakav jeftin, a simpatičan poklon prijatelju, za rođendan ili diplomu, te otići samo na kolač i kafu, ne obavezuje nikoga, i ne mora niko da pamti šta je dobio, da bi morao slično vratiti. To se međutim kod malograđanina ne pita, poklon mora biti vrijedan, a onaj koji dolazi sa poklonom se mora dobro ugostiti, makar mu i pozlilo od previše jela i pića.

Malograđanin ne zna da sasluša sagovornika. Ili namjerno neće. Pogotovu neće da čuje ako sagovornik iznosi utiske sa nekog skupog putovanja, ili ako priča o nekom svom uspjehu. Tako oni koji dođu u posjetu iz iseljeništva familiji ili rođacima, uzalud pokušavaju iznijeti detalje, pa i značajne stvari iz svojih života, Sagovornik ih uopšte ne sluša. Naprotiv ne prestaje pričati, žaleći se uporno na političare i opštu situaciju, na prosjake i pse lutalice, na svakojake bolesti, na doktore, na primitivce, na komšije… Pri tome niti da upita gosta kako je on sa zdravljem, da upita kako prođe operacija (“jah, čuo sam da si se operisao”, reći će ako uspiješ ugurati rečenicu kroz njegov monolog). Jedino što ćete upitati je stvar za koju zasigurno zna da ti ne odgovara, pa da te podsjeti da ni kod tebe nije baš sve tako uspješno. Umjesto da kaže da je čuo kako ti je dijete završilo i kako je dobilo odličan posao (što je čuo od nekoga), pitaće te da li se oženio (ili udala), jer mu (joj) je vrijeme za to. Ako zna da se udala pitaće te da li se porodila, ako je student onda da li je završio… i tako dalje. Ali zato neće prestati veličati uspjehe i putovanja svoga djeteta. Uglavnome imaš neprijatan razgovor, prisilnog slušanja nevažnih stvari, i izbjegavanja neugodnih zamki i podvala.

Malograđani su skloni lažima svake vrste. Lažu se najbolji prijatelji, ali i bliski članovi familije. Laž je dobila pravo građanstva, i ne vidi se ništa loše u tome da se u zaštiti ličnih interesa laže od najsitnijih do najkrupnijih stvari. Osoba uhvaćena u laži ne pokazuje ni najmanje stida, niti ima potrebu da se koriguje ili izvini. Posebna vrsta laži je da se bitne stvari iz nečijeg života i statusa ne spominju, a da se o nevažnim stvarima može satima tarabiti. Tako se sakriva sve ono što može proizvesti negativan utisak o dotičnome, a da bi se to maskiralo, priča se o sasvim nebitnim, obično svima poznatim stvarima.

Naravno da opisane osobine nisu samo osobine malograđana, nego i svih ljudi. Međutim kod malograđanstva one postaju dominantne i postaju kliše načina života, razmišljanja i komuniciranja.

Nisam dotaknuo i neke druge, manje česte osobine malograđanstva. Kada bismo se potrudili i da ove nabrojane i opisane barem djelimično korigujemo, imali bismo mnogo poštenije društvo, a naši bi životi bili pošteđeni od bespotrebnih briga, uzrujavanja, stresa… Tako bismo imali zdravije društvo i zdravije (i psihički i fizički) pojedince. Umjesto da se bavimo ogovaranjima i tuđom brigom, bavimo se planinarenjem, biciklizmom, plivanjem…

POVEŽITE SE S NAMA

3,879FansLike
224FollowersFollow
9FollowersFollow
1SubscribersSubscribe
izrada sajtova
izrada sajta
prvi na guglu
Dr Ferid Čengić
Dr Ferid Čengić
Dr Ferid Čengić je rođen u Sarajevu 1949. Kao dete živeo je u Višegradu a od 1963. u Sarajevu, gde je do 1994. godine radio kao očni lekar, a od tada živi u Holandiji. Bavi se fotografijom i autor je Bloga Leteći Holanđanin (http://letholandez.blogger.ba).

Uspeh u Srbiji je moguć kada znaš šta želiš – INTERVJU: Janja Jovanović

Njena svrha je da motiviše i inspiriše ljude da budu bolji, srećniji i uspešniji. O tome piše, priča, i edukuje. Sa jedne strane njen blog,...

Content Writing: Ključni saveti za najbolju verziju bloga!

Blogovanje svakog dana... Danas na internetu možete videti kompanije, poznate ili nepoznate ličnosti, koje pišu sadržaje i objavljuju svoje mišljenje o različitim temama. Ako...

LETO ILUZIJA

Muzej Iluzija otvorio je svoja vrata u redizajniranom ambijentu sa obiljem novih eksponata i za sve ljubitelje dobre zabave i avanture pripremio pravu letnju...
error: Content is protected !!