Nekada su svi čitali Semjuela Džonsona. Sada izgleda retko ko. To je šteta. Džonson je razumeo ljudski um, njegove tužno zanimljive slabosti i njegove slepe uličice. On je razumeo prirodu misterioznog dela, koje mi ležerno nazivamo “kreativnost.” To nije nešto što neko nauči na času ili seminaru ili mu se posreći. To zahteva disciplinu i um oslobođen distrakcija. “Moj dragi prijatelju,” rekao je Džonson 1783. godine, sudeći po njegovom biografu i sekretaru Bozvelu, “očisti svoj um od licemerja.”
U njegovom savetu ne nedostaje apostrof. Iako zvuči veoma inspirativno, Džonson nije želeo da kaže “možeš ti to!” On je mislio na staru reč za jeftinu obmanu, sklonost, licemerje, neiskren izraz. “To je način govora u društvu,” priznao je, “ali ne zavaravajte se.” Džonsonova zabrana odjeknula je kroz nekoliko vekova, pretvorila se u banalnu afirmaciju, i izgubila se u groblju makro slika. Hajde da uložimo napor da je povratimo, i da razmislimo o njenoj mudrosti.
Možda čak i to učinimo sa našim omiljenim modernim naučnim studijama pri ruci. Ima ih mnogo na koje se možemo osvrnuti. Na primer, primećuje Derek Beres, u knjizi iz 2014. godine neuronaučnik Danijel Levitin doneo je svoje istraživanje kako bi argumentovao da “preopterećenje informacijama nas drži zaglavljene u buci… Ovo nam ne oduzima samo snagu volje (koje imamo ograničenu količinu) ali i kreativnost takođe.” “Mi svakako mislimo da postižemo dosta toga,” rekao je Levitin Suzan Pejdž gostujući u emisiji Dijane Rem 2015. godine, “ali to je iluzija… kao neuroznaučnik, mogu vam reći jednu stvar, mozak je veoma dobar u samoobmani.”
Džonsonovo doba imalo je sopstvenu verziju preopterećenja informacijama, kao i onaj drugi mrzovoljni glas iz prošlosti, T.S Eliot, koji se pitao, “Gde je mudrost koju smo izgubili u znanju? Gde je znanje koje smo izgubili u informacijama?” Ovo pitanje ostavlja Eliotove čitaoce zapitane da li je ono što smatramo znanjem ili informacijama zaista takvo? Možda su to često oblici bespotrebnih zauzetosti, distrakcija, i prekomernog razmišljanja. Istraživač sa Stanforda Ema Sepala predlaže isto u njenom radu o “nauci sreće.” Napisala je:
Moramo da pronađemo način da damo našem mozgu predah … Na poslu, intenzivno analiziramo probleme, organizujemo podatke, pišemo – sve aktivnosti koje zahtevaju koncentraciju. Za vreme zastoja, uronimo u naše telefone dok stojimo u liniji u prodavnici ili se izgubimo na Netfliksu satima.
Sepala nas podstiče da se opustimo i oslobodimo konstantne potrebe za stimulacijom, da dugo šetate bez telefona, izađete iz svoje zone komforta, nađete vreme za igre i zabavu, i generalno stvorite vreme za dokolicu. Kako ovo funkcioniše? Pogledajmo neka dodatna istraživanja. Moše Bar i Šira Baror sa Bar-Ilan Univerziteta preduzeli su studiju da bi izmerili uticaje distrakcije, ili što oni nazivaju „mentalno opterećenje,“ „zalutale misli“ i „opsesivne ruminacije“ koje zakrče um informacijama i labavim krajevima. Naš „kapacitet za originalno i kreativno razmišljanje,“ Bar je napisao za Njujork Tajms, „je izrazito osramoćen“ od strane zauzetog uma. „Zakrčen um,“ piše Džesika Stilman, „je ubica kreativnosti.“
U članku objavljenom u časopisu Psihološka Nauka, Bar i Baror opisuju na koji način „uslovi velikog opterećenja“ neguju neoriginalno razmišljanje. Učesnicima njihovog eksperimenta je zadato da zapamte nizove proizvoljnih brojeva, a onda da igraju igre udruženja reči. „Učesnici koji su se setili sedam cifara pribegli su najčešćim statističkim odgovorima(npr. belo/crno),“ piše Bar, „dok su učesnici sa dve cifre dali manje karakteristična, više raznolika uparivanja (npr. beli/oblak).“ Naši mozgovi imaju ograničene izvore. Kada su prinuđeni i preplavljeni mislima, oni traže dobro utaban put manjeg otpora, pokušavajući da efikasno uvedu red u haos.
“Mašta” sa druge strane, napisao je Dr. Džonson, “razuzdana i skitnička sposobnost, nepodložna ograničenjima i nestrpljiva prema ograničenjima, uvek je nastojala da zbunjuje logičara, da komplikuje granice razlikovanja, i da ruši ograničenja pravilnosti”. Bar opisuje kontrast između maštovitog uma i uma koji obrađuje informacije kao “tenziju u našim mozgovima između istraživanja i eksploatacije”. Gutanje informacija čini da naš mozak „eksploatiše“ ono što već znamo, ili mislimo da znamo, „naslanjamo se na naša očekivanja, verujemo udobnosti predvidljivog okruženja.“ Sa druge strane, kada su naši umovi „nenatovareni,“ što se dešava kada pešačimo ili se dugo i opuštajuće tuširamo, možemo pokidati fiksirane šablone razmišljanja, i istražiti kreativne uvide koji će u suprotnom nestati ili biti odbačeni.
Kao što je Drejk Baer sažeto napisao u njujorškom časopisu “Nauka o nama” – “Kada nemaš o čemu da razmišljaš, tada ćeš najbolje razmišljati”. Dostići takvo stanje u klimi večitih, budnih distrakcija, mišljenja, i alarma, zahteva posebnu vrstu discipline: disciplinu da se isključite, odlutate, i pročistite svoj um.
Prevela: Mina Radović (portal Preporučujemo)