U galeriji SULUJ od 12 – 23. januara 2021. će biti otvorena izložba autorke Marije Petković.
Radno vreme galerije je od 13 do 18 časova, od ponedljka do subote.
Marija Petković je umetnica iz Leskovca, koja je magistrirala na Falultetu likovnih umetnosti 2006. godine u Beogradu. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja. Članica je ULUS-a od 2004. godine. Ovo je njena jedanaesta samostalana izložba.
Izložbu sačinjavaju radovi realizovani u najrazličitijim medijima. Kretanje kroz medije omogućilo je stvaranje radova koji su vizuelno različiti, ali koje čvrsto povezuje i objedinjuje proces dugogodišnjeg (preciznije – dvanaestogodišnjeg) stvaranja, sakupljanja i akumuliranja kako stvari i predmeta, tako i iskustva i emocija. Svi radovi govore o uspomenama i sećanjima.
U celosti prenosimo tekst o izložbi koji je napisala filološkinja i pesnikinja Milica Bešić:
Kretanjem kroz različite medije, umetnica Marija Petković postavlja dramatičnu izložbu, sačinjenu od celina povezanih dugogodišnjim prikupljanjem, pripremama i konceptualizacijom. Apstraktnu poučnost ove izložbe nosi mnoštvo predmeta, ali je u Uspomenama i sećanjima materijalna preciznost deduktivna, krajnja sekvenca dinamičnih procesa, a ne okoštalih stanja – do delova, do predmeta od kojih je sastavljena ovakva celina se ipak mora stići.
Pudrijera kao predmet varira idejno i prostorno. Kao vertikalna postavka na ogledalu, ona ispituje identitet posmatračice i posmatrača u odnosu prema drugima, ali i u međusobnom odnosu pudrijera. S druge strane, dramatično drugačije, od zatvorenih i mnogobrojnih pudrijera kretanje je usmereno ka onim pojedinačnim i otvorenim, simulirajući proces otvaranja sećanja, razmatranja pojedinačne sudbine u sukobu ili saradnji sa kolektivnom. Približavanjem pojedinačnim pudrijerama otkriva se još jedno, opet-ogledalo, čime se ovaj predmet pokazuje kao neizbežna i možda jedina sigurna mogućnost ispitivanja identiteta u vremenu. Uporno fokusiranje na jednu od mnoštva pudrijera jeste i vid odabira savremenice iz prošlosti, uživljavanja u neki od proteklih života. Na/u pudrijerama sadržan je materijalni i duhovni život lica, odraza lica, reči i tišine pred odrazom, ali i praznina kao deo ogledala, kao neizbežno odsustvo ne samo likova žena koje su ih koristile, već i praha koji ih je ispunjavao. Takvo minus prisustvo i provociranje onih koji učestvuju u tom sećanju, kao i u igri definisanja svog identiteta, posebno su dinamizovani kroz radove izrađene tehnikom pudera na platnu u Ton karti uspomena i sećanja. Oni podražavaju ramove klasičnih portreta, pojačavajući utisak prolaznosti i nestanka ljudskog lika, nostalgije i melanholije njegovog večnog traženja. U tom pogledu, makrofotografija razbijenog ogledala iz jedne od pudrijera u isto vreme problematizuje i simbolizuje čitavu izložbu – šta se gubi, a šta dobija pred ogledalom? Mogu li lik i identitet biti celi, te posledično i fragmentarni?
Tkanjem od uspomena i sećanja (posvećeno Margiti Perić 2009-2010), koje oblikom sugeriše arheološki nalaz i geološke slojeve, Marija Petković se igra očekivanjima i prepoznavanjem zadatih formi. Beli komadi tkanja u kontrastu sa autentičnim, raznobojnim stvarima, kao prisustvo i odsustvo lika devojčice, otvaraju pitanje jesu li posmatračica i posmatrač zaista pozvani da se pitaju o identitetu? Da li je nelagoda pred zapitanošću nad identitetom osnovno osećanje ove izložbe? Efektno postignuta taktilnost, boje i tekstura materijala, dečijeg, nežnog, ali strogog i formalnog, zahteva emotivnu reakciju. Naivna emotivnost, nostalgija i melanholija samo su površinska osećanja ove izložbe. Jer koncept Uspomena i sećanja na anđele daje ironičnu vertikalu – umesto sugerisanja transcedencije, večnosti, idiličnosti, tačaka neodređenog, odsutnog vremena, o čemu svedoče anđeli koje smo sreli? Umemo li da razgovaramo s onima koji su tu i koji od nas odvraćaju pogled?
Razbijanje iluzije savremenog potrošačkog identiteta, iluzije kontrole nad sopstvom izazvano je unošenjem anahronije u perspektivu. Predmeti nadživljavaju ljude i gospodare njihovim samoposmatranjem kroz vreme, oni provociraju posetioce izložbe, koji postaju nosioci trajanja. Materijalnost je nadišla svoju prvobitnu, istorijsku svrhu. Umetnost Marije Petković grupiše, otkriva krhotine identiteta i sećanja u predmetima, u grupnom imenovanju (deca – anđeli – žene) pronalazi praznine koje čine grupe koliko nestabilnim toliko i kompaktnim. Uspešno izbegavši proizvoljnost i relativnost, autorka iznosi neophodna svedočenja, koja istoriju konzerviraju, od nje čineći prostor, te školjke pred nama, sada i ovde prazne, bez bisera, pudera, s prošlošću u sadašnjosti, s vremenom kao jedinom sadržinom.