Najveću nevolju u životu ljudima predstavlja to što niti imamo potpuno slobodnu volju, niti nas spoljašnje okolnosti u potpunosti određuju. Postavljamo ciljeve i težimo im, a na svakom koraku nas sapliću navike i teškoće. Često smo svesni obrazaca koje bismo voleli da promenimo – od prejedanja do zauzdavanja sopstvene naravi – a ipak stalno upadamo u poznatu kolotečinu. Postoji mnogo naizgled različitih pristupa savetovanju i psihoterapiji, ali ako osmotrimo sa više tačke gledišta, svi oni predstavljaju načine za jačanje samosvesti i, na kraju, kontrole nad sopstvenim mislima, osećanjima i postupcima.
Kada sam jednom prilikom sa dvoje kolega pregledao naučno zasnovane, kratkotrajne terapije u istraživačkom centru SUNY na Medicinskom univerzitetu u Sirakjusu, jedan zaključak se iznenađujuće istakao. Svaki efikasan pristup koristi smene stanja svesti za olakšavanje promene. Te smene mogu biti u smeru umirivanja, kao kod meditacije, ili aktiviranja, kao što je slučaj kod iskustvene i bihevioralne terapije. U svim modalitetima dolazimo do saznanja da u uobičajenim stanjima svesti imamo sklonost da zapadamo u rutinu. Promena i širenje svesti predstavljaju kapiju za razvijanje snage volje, našeg kapaciteta za samoodređenje.
Potraga za maksimalnim ostvarenjem potencijala u osnovi je napor u cilju što veće samoodređenosti. Možemo li da istražujemo postupke za ostvarenje potencijala na isti način na koji smo razmatrali naučno zasnovane terapije da bismo otkrili uvide u snagu volje?
Jedan fascinantan nalaz iz ispitivanja zapisa o ostvarenju maksimalnog potencijala naglašava uslovljenost fizičkog i mentalnog stanja. Kada forsiramo telo, širimo um. Prevazilaženje fizičkih prepreka jača našu kontrolu nad mišićima, što povećava kapacitet za savladavanje drugih životnih izazova. Emilija Lati objašnjava finski koncept sisu – usvajanje aktivnog načina razmišljanja u kom se prihvataju i savladavaju ciljevi koji izgledaju kao da su van našeg domašaja. Ona je princip sisu ugradila u svoju odlučnost da prevaziđe iskustvo zlostavljanja, jednim delom i savladavanjem obeshrabrujućih ciljeva u maratonskom trčanju. Goneći sebe mentalno i fizički, pronašla je način da pristupi „dodatnom pogonu psihološke snage“.
Dejvid Gogins, za koga kažu da je „najizdržljiviji živ čovek“, na sličan način je koristio telo kako bi povećao učinak. Kao diplomac Mornaričkih foka i Vojnih rendžera SAD, Gogins je odlučio da prikupi novac za Fondaciju specijalnih operacija pomoću trke u kojoj je morao da pretrči najmanje sto milja za 24 sata. On nije bio trkač na duge staze, ali je prihvatio izazov takve trke i istrajao uprkos višestrukim povredama. U knjizi „Ne možeš mi ništa“ (Can’t Hurt Me), Gogins kaže: „Živite toliko udobno i lagodno, da ste u opasnosti da umerete i nikada ne ostvarite svoj pravi potencijal.“ Njegov pristup za ostvarenje maksimalnog potencijala je da „nažuljite svoj um isto kao što to činite sa rukama. Svakoga dana u svom životu krenite putem najvećeg otpora“. I zaista, kad slušamo Goginsov unutrašnji dijalog, postaje nam jasno da on koristi savladavanje jednog izazova za hvatanje ukoštac sa novim. U njegovoj verziji sisu ne postoji krajnji cilj i nema popuštanja.
Većini nas su poznata istraživanja prema kojima sedeći način života ima loš uticaj na zdravlje. Manji značaj se pridaje tome da takav život povećava rizik od stresa, depresije i slabljenja opšteg zdravlja. Mnogo vremena provedenog ispred ekrana kod adolescenata je povezano sa slabijim mentalnim zdravljem. Sedeći način života povezan je i sa povećanim stepenom anksioznosti. Iz perspektive Emilije Lati i Dejvida Goginsa udoban, sedeći način života zapravo prdstavlja trening za nenaprezanje i eskiviranje, što nas sprečava da prihvatamo izazove i dostignemo svoj maksimalni potencijal. Naprežući telo neizbežno se susrećemo sa mentalnim i emocionalnim teškoćama – i učimo kako da ih prevazilazimo. Kao i kod kratkotrajnih terapija, pozitivna promena proizlazi iz stanja ojačane svesti. Zahtevi fizičke aktivnosti stimulišu našu emocionalnu otpornost i sposobnost da istrajemo kada smo pod pritiskom.
Fergus Konoli, koji je radio sa vrhunskim sportistima i operativcima specijalnih snaga, citira irskog političara Terensa Maksvinija, koji je umro nakon štrajka glađu u zatvoru: „Ne pobeđuju oni koji mogu najviše da nanesu, već oni koji mogu najviše da podnesu“. Kao i Gogins, Konoli napominje da je ključ za dosezanje visokih ciljeva sopstveni unutrašnji glas koji prihvata neprijatnost koju nosi izuzetan napor. On kaže da se „snaga razgovora sa sobom proširuje do samoprojekcije“. Naši unutrašnji dijalozi postaju sudbina.
Psihološke opasnosti sedećeg načina života leže u tome što nam tela kojima je udobno nikda ne omogućavaju da izađemo iz rutine. Bez neposrednog prisustva svakodnevnih teškoća ne uvežbavamo volju i tako nikada ne pronalazimo resurse za istrajavanje i postizanje velikih ciljeva. Na svom veb-sajtu Emilija Lati citira Vilijama Džejmsa: „Svakog dana uradite nešto samo iz jednog razloga – zato što ga radije ne biste uradili; pa kad vam se približi neki koban trenutak, neka vas ne zatekne obeshrabrene i nespremne da izdržite test“. Prihvatanjem „puta najvećeg otpora“ gajimo volju da izdržimo vanredne napore.
Izvor: Forbes; Prevod: preporucujemo.rs